Da Vincijev kod – Je li to istina?

Sjedeći uvečer na verandi jednog hostela u Novoj Škotskoj vodio sam zanimljiv razgovor s vlasnicom kuće. ''Davno prije Kolumba'', rekla je, ljudi iz Europe posjetili su ovaj dio svijeta. To znamo po tome što u našoj okolici nalazimo stvari koje se ne uklapaju u ono što su nas učili u školi. Mislim da su vitezi templari posjetili ovaj kraj i sakrili svoje blago.'' Bilo ju je zanimljivo slušati, jer postoji dosta dokaza da su Europljani posjetili Sjevernu Ameriku mnogo prije nego što se Kolumbo iskrcao na ovo tlo. Ali onda je priča postala neobična:
''U stvari mislim da su templari znali nešto o Isusu što je Crkva od nas godinama skrivala. Mislim da je Isus bio u braku s Marijom Magdalenom i da su imali dijete. Postoje mnogi stari dokumenti koji to dokazuju, ali ih je službena Crkva zatajila. U stvari Sveti gral nije kalež iz kojega je Isus pio na posljednjoj večeri – već Isusovo skriveno rodoslovlje.''
Odmah sam znao da je čitala knjigu Sveta krv, sveti gral Michaela Baigenta, Richarda Leigha i Henry Lincolna. Ova knjiga izražava sumnju u povijesno razumijevanje Isusa od strane kršćanske crkve, tvrdeći – između ostalog – da je bio oženjen, imao dijete i da u stvari nije umro na križu. Kad se ova knjiga pojavila u knjižarama, Los Angeles Times je u kritici knjige rekao da ona ''dovoljno ozbiljno izriče sumnju u mnoga tradicionalna kršćanska vjerovanja, pa ih možda i mijenja''.
Očito je da knjiga nije srušila kršćansku crkvu i to s dobrim razlogom. Nijedan vjerodostojan povjesničar ne smatra je ozbiljnom jer joj povijesni podaci jasno proturječe. Osim toga, premda mnogi rado prihvaćaju dobru teoriju zapleta, ali ova je bila suviše maštovita tako da je većina ljudi nije kupila – dok se nije reinkarnirala u novi format kad je u knjižare stigao Da Vincijev kod.
Ovaj put je ova neobična teorija naišla na odjek u velikom dijelu javnosti. Da Vincijev kod prodan je u četrdeset milijuna primjeraka, a Hollywood je njezin sadržaj stavio na veliko platno. A onda je, besumnje sračunato da dade što veći publicitet časopisu, National Geographic objavio da posjeduje jedno drevno ''evanđelje'' koje prikazuje drukčiju verziju događaja oko Isusove smrti: Judino evanđelje. (Premda mnogi misle da je ovaj dokument pronađen tek nedavno, u stvari otkriven je prije više godina.)
Jedna maglovita teorija iznenada je gurnuta u prvi plan javnosti. Popularni časopisi počeli su pisati o njoj; televizijski kanali su bili puni ''davinčijevih'' specijalnih emisija. A kršćanske crkve su izrazile zabrinutost zbog publiciteta koji je posvećen Dan Brownovoj knjizi.
Naravno, kršćane je ta knjiga uznemirila – s pravom. Ako su teorije koje je Dan Brown iznio točne, onda su dvije tisuće godina stari temelji kršćanstva, izmaknuti ispod crkve. Između ostalog, tvrdnje u toj knjizi uključuju:
> Isus je bio oženjen Marijom Magdalenom i imao s njom dijete.
> Isus je namjeravao Mariju Magdalenu postaviti glavom kršćanske crkve, ali zbog patrijarhalne urote, odbačen je pojam ''svete ženstvenosti'' pa su joj u formiranju prve crkve oteli njenu ulogu. Crkva je sve otad potiskivala žene.
> Prva crkva nije nikad Isusa smatrala božanskim bićem; ovu ideju je prihvatio nicejski koncil 325. godine.
> Četiri evanđelja je u Novi zavjet stavio rimski car Konstantin da zataška ono što se dogodilo. Mnoga druga ''evanđelja'' pokazuju da je istina zataškana.
> Tajna društva kao što su Vitezi templari i Sionski samostan (skupina čiji su članovi, navodno, bili velikani kao Isaac Newton i Leonardo Da Vinci) brižljivo su stoljećima čuvali ove činjenice unatoč ugnjetavanju organizirane kršćanske crkve.
Naravno, knjiga se prodavala u knjižarama u odjelu za znanstvenu fantastiku i dosad nijedan izdavač nije ustvrdio da je povijesno dokaziva. Ali lukavi način na koji Dan Brown iznosi svoj materijal zbunjuje, premda ne i osvjedočava ljude. Pišćeva primjedba u knjizi uvjerava nas da su ''svi opisi umjetničkih djela, arhitekture, dokumenti i tajni obredi u ovom romanu točni''. Ovo na prosječnog čitatelja – koji, jasno, nije šire obrazovan u pogledu povijesti drevnog kršćanstva – ostavlja dojam da je Da Vicijev kod u najmanju ruku povijesni roman, zasnovan na stvarnim događajima.
Upravo u tom je bit stvarne zabrinutosti zbog ove knjige. Granica između činjenice i mašte pažljivo je zamagljena, pa izgleda kao da mnoge od ovih neobičnih teorija mogu u stvari biti točne. A činjenica je da je Da Vicijev kod potpuno neistinit.
Na primjer, knjiga tvrdi da svitci s Mrtvog mora sadrže neke od najstarijih kršćanskih dokumenata (pretpostavka je da ih je prva kršćanska crkva zatajila), – što je apsolutno nemoguća tvrdnja: svitci s Mrtvog mora su isključivo starozavjetni dokumenti. Osim toga, pisac tvrdi da drevni rukopisi otkriveni u Nag Hammadiju tijekom 1940-tih godina sadrže ''najranije'' kršćanske dokumente. To jednostavno nije istina. Spisi Novog zavjeta su dovršeni prije isteka prvog stoljeća, a knjige otkrivene u Nag Hammadiju u najboljem slučaju datiraju iz kraja drugog stoljeća. (Jedini izuzetak bi bilo Tomino evanđelje koje bismo mogli staviti najranije u 130. godinu, a to je još uvijek dosta godina nakon što su dovršene knjige Novog zavjeta.)
Dakle, priča iznesena u Da Vincijevu kodu nas želi uvjeriti da su četiri evanđelja što ih danas imamo u Novom zavjetu u njemu samo zbog političkih ambicija rimskog cara Konstantina. To se navodno dogodilo na nicejskom koncilu (325. godine), kad je Crkva trebala Mateja, Marka, Luku i Ivana da dokaže svoju novoprihvaćenu teoriju Isusova božanstva. Oni su navodno namjerno izabrali četiri evanđelja što ih danas imamo između osamdesetak drugih ''evanđelja'' koja iznose drukčiju priču. Ova tvrdnja je čista besmislica, kao što će vam reći svaki dobro potkovani povjesničar. Nije bilo prigode u kojoj je Crkva probirala između osamdeset dokumenata. Osim toga, vjerodostojnost evanđelja u Novom zavjetu prva je kršćanska Crkva utvrdila stotinama godina prije nicejskog koncila, što je dokazano činjenicom da se spisi prve Crkve stalno pozivaju na njih kao vjerodostojne dokumente. Takozvana ''druga evanđelja'' nikad nisu spomenuta ni u jednom popisu knjiga koje su kršćani smatrali vjerodostojnima.
Također nema izvještaja da bi nicejski koncil odlučivao o tome je li Isus bio božanske naravi. To je kršćanskoj Crkvi bilo jasno otkad su prvi vjernici pisali o Njegovim čudima i tvrdnji da je Bog. Jedini predmet o kojemu se raspravljalo u Niceji vezanim uz Kristovo božanstvo bilo je u kakvom je odnosu Bog Sin prema Bogu Ocu – ali činjenica Njegove božanske naravi nije bila upitna niti prvi put spomenuta.
Konstantin je mogao biti relativno laka žrtva za osobe kao što je Dan Brown, jer je doista donio niz sumnjivih odluka koje je povijest vjerno zapisala. Znamo da je, na primjer, svojim utjecajem dopustio da se u način razmišljanja kršćanske Crkve uvuku poganske ideje. Ali Konstantin nije stvarao kanon Novog zavjeta niti je izmislio ideju o Kristovu božanstvu. Takve ideje su čista izmišljotina i namjerni napad na dobro dokumentiranu povijesnost kršćanske vjere.
A što reći za tvrdnju da je Isus oženio Mariju Magdalenu? To nam je navodno zatajeno iz više razloga, uključujući način na koji nominalno kršćanstvo s negodovanjem gleda na spolne odnose – pa i one u braku. Premda je kršćanska Crkva u cjelini povremeno zauzela ne baš zdravo stajalište prema pozitivnim spolnim odnosima, ova je tvrdnja jednostavno netočna. Novozavjetna Poslanica Hebrejima jasno pokazuje ''
ženidba neka bude u časti u sviju i postelja neokaljana'' (Hebrejima 12,4 JB). Prema kršćanskom učenju brak ne umanjuje svetost pojedinca, već je uzvisuje.
Da je Isus bio oženjen (uostalom, on je bio potpuno čovjek uz to što je bio potpuno Bog), to ne bi bio grijeh. Poslanica Efežanima, pisana sredinom prvog stoljeća, uzima brak kao ozbiljnu ilustraciju svetog odnosa Isusa i Njegove crkve. Evo što je sam Isus rekao:
''On odgovori: 'Zar niste čitali: Stvoritelj od početka muško i žensko stvori ih i reče: Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; i dvoje njih bit će jedno tijelo? Tako više nisu dvoje, nego jedno tijelo. Što, dakle, Bog združi, čovjek neka ne rastavlja.'" (Matej 19,4-6 JB)
Kako se brak moglo smatrati nečim što oskvrnjuje kad je sam Bog mislio na njega? A Dan Brown podmeće prvim kršćanskim vjernicima da su loše gledali na brak i prikrili ''činjenicu'' da je Isus bio oženjen. Činjenica je da Isus nije bio oženjen i da u biblijskom izvještaju ni izvan njega ne postoji ni djelić drevnog povijesnog dokaza koji bi dokazao suprotno. Pisac se poziva na drevno Filipovo evanđelje koje je vjerojatno pisano negdje krajem trećeg stoljeća, a u kojem se spominje da je Marija Magdalena bila Isusova ''pratilja'' i da ju je često znao poljubiti. Ima više toga što bi vjerojatno trebalo istaknuti:
> Filipovo evanđelje nije izvještaj očevica kao što su to četiri kanonska evanđelja.
> Premda se u njemu mogu naći djelići pravog izvještaja o Isusu, ono je ipak plod mašte.
> ''Pratilja'' teško da može biti bračni drug.
>
Mnogi su se u Isusovo vrijeme pozdravljali poljupcem – to ne znači da je bio seksualne naravi. Juda je pozdravio Isusa poljupcem one noći kad Ga je izdao.
Uostalom što su ona neobična ''druga evanđelja'' na koja se Dan Brown i drugi pozivaju u nastojanju da obore tradicionalno razumijevanje Isusova života? Kako se širilo kršćanstvo u prvim stoljećima, širili su se i problemi i izopačavanje kršćanske vijesti. Među takvim skupinama su bili i gnostici koji su prihvatili nevjerojatno tumačenje povijesti spasenja. Vjerovali su da je neki podčinjeni bog – poznat kao demijurg – stvorio materijalni svijet u kome živimo. Prema njihovom shvaćanju, to je bila teška greška jer je materijalno postojanje manje idealno. Mi nismo nikad stvoreni da živimo u fizičkom svijetu. Zadaća Isusa Krista, prema gnostičkoj teologiji, bila je da nas oslobodi iz tamnice materijalnog svijeta i Stvoriteljevih pogrešaka. Gnostici su napisali niz takozvanih ''evanđelja'' i drugih knjiga – većina je napisana više od sto godina nakon knjiga u Novom zavjetu – u kojima su izlagali svoja gledišta.
Gnostički svjetonazor je u izravnom sukobu sa svjetonazorom iznesenim u Starom i Novom zavjetu. U početnim poglavljima knjige Postanka saznajemo da je sve stvoreno bilo ''veoma dobro'' i da je čovjek svojoj pobunom protiv Stvoritelja to izopačio. U Novom zavjetu saznajemo da je sam Isus taj Stvoritelj. (Vidi ulomke kao što su Ivan 1,1-3; Kološanima 1,16.17, Hebrejima 1,1-3. Ovo je dovoljno da opovrgne ideju kako su kršćanski vjernici tek u četvrtom stoljeću zaključili da je Isus imao božansku narav.) Svojom žrtvom na križu došao je da nas oslobodi posljedica naše pobune protiv Stvoritelja, a ne od fizičkog, materijalnog svijeta. U stvari, Biblija jasno pokazuje da ćemo na kraju, kad budu uklonjene posljedice grijeha, doći u novostvoreni svijet za svu vječnost. (Vidi Izaija 65,17-25; Otkrivenje 21. i 22. poglavlje.)
Ono što je posebno zanimljivo je poziv starim gnosticima da uzdignu položaj žena i potvrde seksualnost koja, čini se. prožima Da Vincijev kod. U biti gnostici su prezirali fizički svijet (uključujući i spolne odnose) i ponižavali žene na način nezamisliv u prvoj kršćanskoj Crkvi. Uzmimo, na primjer, kazivanje broj 114 iz Tomina evanđelja:
''Simon (Šimun) Petar reče svima njima: 'Neka Marija ode od nas, jer žene nisu dostojne života.' Isus reče: 'Gledajte, ja ću ju voditi sve dok od nje ne stvorim muškarca, te će ona onda postati Duh Živi, koji sliči svima vama. Svaka žena koja se preobrazi u muškarca, ući će u Kraljevstvo Nebesko.'"
Teško da u ovome možemo vidjeti uzdizanje vrijednosti ženstvenosti. U drugim gnostičkim spisima nađenima u Nag Hammadiju, Isus upozorava svoje učenike da se mole negdje gdje nema žena i da unište ''djela ženstvenosti''. Tvrdnja da gnostička pisma uzdižu ''svetu ženstvenost'' neobična je, s obzirom na protuženski ton koji nalazimo u njima. U novozavjetnim evanđeljima nikad nećete naći riječi kojima bi Isus ponižavao žene.
Ben Witherington III, poznati stručnjak za Novi zavjet, tvrdi da se gnostička evanđelja u biti ne mogu nazvati evanđeljima:
''… pojam 'evanđelje' (radosna vijest) nije isključivo kršćanski izraz jer se već koristio u grčko-rimskom svijetu prije pisanja kanonskih evanđelja. Budući da drevni svijet nije imao ekonomiju slobodnog tržišta, javni pokloni osoba iz viših staleža podmazivali su kotače društva i trgovine. Imperatore su hvalili za njihova dobra djela darivanja i pobjede u ratovima. 'Evanđelje' je bila radosna vijest o onome što je imperator (ili neka druga bogata osoba) učinio za narod. Dobrotvore uglavnom nisu hvalili za njihove velike filozofske i mudre izreke.
Kad su prvi kršćani preuzeli riječ evanđelje, držali su na umu radosnu vijest o onome što je Isus učinio, uključujući i nešto od Njegova učenja.'' (The Gospel Code, str. 97)
Sva četiri pisca novozavjetnih evanđelja neumorno ukazuju na Kristovu smrt, pokop i uskrsnuće. Oni naglašavaju Njegov nauk, ali nas neizbježno vode križu i onome što je Krist ostvario za nas. Oni ističu činjenicu da se sami ne možemo spasiti pa je Bog nešto učinio da nas spasi. Zato su ove četiri knjige evanđelja – radosna vijest.
S druge strane, gnostička ''evanđelja'' ne govore o tome kako je Bog postao čovjek i kako je dao svoj život da spasi grješnike. Umjesto toga prikazuju drukčijeg Isusa, čovjeka koji izgovara tajanstvene zagonetke i nejasne filozofske misli. Razlog tome je bio što su gnostici, umjesto da budu pluralistički nastrojeni kao prvi kršćani, bili zadrti elitisti koji su vjerovali da se spasiti mogu samo oni koji su u stanju razumom dokučiti skriveno mistično znanje. Vrata nisu bila otvorena svima; druge su prezirali kao manje važne i nedostojne. U biti su vas gnostici pustili da sami nađete spasenje. Bog koji vas je stvorio, govorili su, bio je nesposoban i strašno je pogriješio kad je to učinio. Ako se čini da niste u stanju glavu zaokupiti tajnom spoznajom, onda za vas nema nade. To nije radosna vijest. To nije evanđelje.
Zašto je Da Vincijev kod naišao na naklonost kod tolikog broja ljudi? Zašto bi netko odlučio odbaciti stvarnu radosnu vijest kršćanskog vjerovanja – Kristovo božanstvo i Njegovu pobjedu nad grobom radi nas? Teško je reći. Možda to ima kakve veze sa skandalima u kršćanskom svijetu u nekoliko zadnjih desetljeća koji su uzdrmali vjeru mnogih u ono na što su se oslanjali. To je moguće, ali sumnjam da je to sve.
Ako prihvatimo istinitost Biblije, onda priznajemo da Stvoritelj ima određena prava na naš život. Pogrešno je mišljenje da će nas Njegovi zahtjevi učiniti robovima i uskratiti nam slobodu za kojom čeznemo. Međutim, to je daleko od istine. Kad se suočite licem u lice s Isusom Kristom, ustanovit ćete da je Biblija pouzdana i da Isusove riječi sadrže nadu i istinu.
"Ako ostanete u mojoj riječi'', rekao je Isus, ''uistinu, moji ste učenici; upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi." (Ivan 8,31 JB)
Što je sloboda? Za Dana Browna i druge čini se da je sloboda oslobađanje od zahtjeva biblijskog Krista. Ali na kraju to vas ostavlja s teškim problemom koji vas uvlači u nezamislivo ropstvo: morate sami riješiti problem svojega grijeha. Vi postajete rob materijalnog svijeta i borite se svom svojom snagom da ga se oslobodite. To nije sloboda. Kako je to rekao Isus: "Zaista, zaista, kažem vam: tko god čini grijeh, rob je grijeha. Rob ne ostaje u kući zauvijek, a sin ostaje zauvijek. Ako vas dakle Sin oslobodi, zbilja ćete biti slobodni.'' (Ivan 8,34-36 JB)
U novozavjetnim Evanđeljima Bog nam ne nudi ropstvo već priliku da postanemo sinovi i kćeri Svevišnjega Boga. A ovu priliku nam nudi zahvaljujući onome što je Isus ostvario na križu.
Je li postojala povijesna urota da se istina zataška? Svakako. Biblija to dobro opisuje:
''
Ako je i zastrto evanđelje naše, u onima je zastrto koji propadaju: u onima kojima bog ovoga svijeta oslijepi pameti nevjerničke da ne zasvijetli svjetlost evanđelja slave Krista koji je slika Božja.'' (2. Korinćanima 4,3.4 JB)
Upravo sada događa se zataškavanje, a ironija je u tome što Da Vincijev kod u tome sudjeluje. To je namjerni pokušaj da vam istinu evanđelja – radosnu vijest o onome što je Isus učinio za vas – otme iz vaših ruku. Navodno ''svjetlo'' iz Da Vincijevog koda u stvari je veo tame koji pokriva nadu u ono što Bog želi da imate.
Prema tome, zašto Dan Brown osjeća potrebu da iznese drukčiju verziju kršćanstva? Zašto jednostavno potpuno ne odbaci kršćansku vjeru? Prije mnogo godina novozavjetni tekstovi pretkazali su da će u posljednje dane, neposredno pred Isusov povratak, biti onih koji ''imaju obličje pobožnosti, ali snage su se njezine odrekli. I njih se kloni! (2. Timoteju 3,5 JB)''
Nema nikakve sumnje: Isus koji nije umro za nas i nije božanske naravi pokušaj je stvaranja oblika kršćanstva koje niječe silu koja ga pokreće. Ono je lišeno svake nade. To je suštinski problem s Isusom Dana Browna. Bez uskrsnuća Božjeg Sina grob će biti kraj za sve nas.
''Ako nema uskrsnuća mrtvih, ni Krist nije uskrsnuo. Ako pak Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista propovijedanje naše, uzalud i vjera vaša. … Onda i oni koji usnuše u Kristu, propadoše. Ako se samo u ovom životu u Krista ufamo, najbjedniji smo od svih ljudi. Ali sada: Krist uskrsnu od mrtvih, prvina usnulih! Doista po čovjeku smrt, po Čovjeku i uskrsnuće od mrtvih! Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će i u Kristu svi biti oživljeni. Ali svatko u svom redu: prvina Krist, a zatim koji su Kristovi, o njegovu Dolasku.'' (1. Korinćanima 15,13-23 JB)

Teško je zamisliti da se itko može oduševiti porukom iz Da Vincijevog koda – pogotovu ako razumije što Dan Brown doista kaže. Gdje je nada? Gdje je radosna vijest? Gdje je Bog?
Naš naraštaj rado prima ideje iznesene u Da Vincijevu kodu jer kod većina nas prošlo je podosta vremena otkad smo pogledali što Biblija stvarno kaže o Kristu i onome što je učinio za nas. Zašto ne uzmemo vremena da ozbiljnije pogledamo biblijska evanđelja i glavne teme Biblije? Uvjeren sam da ćete se iznenaditi kako su mnogo značajnija za život nego Isus s popisa uspješnica ili filmskog platna. (Pastor Shawn Bonastra)